Post se ne preporučuje svima onima koji su sami u stanu, kući ili vikendici, automobilu, autobusu ili intekontinentalnim letovima. Intergalaktičkim putnicima. Post sadrži neke dijelove koji ne bi bili prihvatljivi onima koji su pošli da doručkuju, ručaju, večeraju. Uzimaju desert, probaju novi kolač ili recept. Osobama lošijeg imuniteta, višeg pritiska, povišenog šećera. Osobama koje su emancipovane i znaju šta hoće. Staloženim, nestaloženim, konfliktnim i osobama tankih živaca. Osobama sa neriješenim stambenim pitanjem, imovinskim odnosima i osobama bez građevinske i upotrebne dozvole. Vozačima, švalerima, veterinarima. Svima. Ukratko ovaj post ne preporučujem nikome.

Pobjednici pišu istoriju. Ma ne. Pišu oni koji imaju vremena. Pobjednici nemaju vremena. Karlton Frederik Luis iliti Karl Lewis rođen je 1.jula 1961 godine Birmingemu u Alabami. Sad. On je bio vrhunski sportista, a da bi to postao morao je mnogo da trenira, prolije znoja. Da je on pisao istoriju sporta medalje bi osvajali drugi a ne on. Možda bi bio najbolji novinar na stotinu metara, dvjesta metara, u štafeti 4 x100 metara, skoku udalj, ali ne bi bio najbolji atletičar svoga doba. Na kraju krajeva sumnjam da bi neko i organizovao Ljetne olimpijske igre za novinare, pa samim tim otpada svaka mogućnost za takvim uspjehom.
Poslužiću se i drugim primjerom.

1982-godne negdje u maju mjesecu padala je kiša. Ništa neobično da bi to istorija zabilježila. Otac je palio fićeka. A kakav bi to fićo bio da nije tražio posebnu pažnju. Pažljivo ga je gurala rodbina iz sve snage nekih sedamsto metara doki nije upalio iz prve. Dok sam sa zadnjeg sjedišta posmatrao kroz zadnju šajbu jasno sam primjetio da je ujakov jezik bio tek nešto duži od tetkove kravate, ali mu to ništa nije pomagalo. Ujna je sa daleko manjim jezikom govorila devet jezika. Ubrojimo li tu obavezni Ruski jezik u osnovnoj i srednjoj školi to bi bilo deset jezika. Po svemu tome imao sam jaku poliglotsku lozu oko sebe, uzevši u obzir da bi mi otac kad ne bih nešto poslušao ili razumio govorio „Govorim li ja Španski ili Talijanski“ što sa ujninih deset daje ukupan zbir od dvanaest jezika. Dovoljno da bih imao većinu u Ujedinjenim nacijama.
Ali sve to nije tema ovog posta.

U pitanju su naša posla i plasmani meni tada bliskih ljudi. Šampiona kojima rezultat nikada nije potvrđen niti priznat. U pitanju je bilo otvoreno prvenstvo Osnovne škole trećih razreda bez bazičnih priprema. Čak nije bilo probnih testova. Učestvovali su svi. Razloge nije bilo potrebno ni tražiti.
Start je bio u Novom Gradu negdje oko 8 časova, a cilj Grmeč- Spomenik Korčanica. Vrijeme prolaska kroz cilj nije bilo bitno. Bilo je bitno učestvovati.
Odaziv je bio masovan.

Puna četri autobusa đaka sa učenicima. Bile su tu i učiteljice sa trajnim. Najtrajnim frizurama toga doba koje su više podsjećale finooblikovane žbunove Engleskih parkova.
Izrazitih favorita i nije bilo. Bili smo svi jednaki.

Kiša nije slutila na dobro. Pune putne torbe, sendvičima, sokovima, grickalicama  i vokmenima takođe nisu slutile na dobro.

Vozač je bio neki koga smo još sa prošle ekskurzije zvali Brko. Nije imao brkove, ali je imao obrve koje su na retrovizoru izgledale kao brkovi Turčina iz Anadolije, nedostak kose krasio je njegovo čelo sa visoko podignutim sunčanim naočalama veličine staklene površine kao izlozi Jugobanke u Novom Gradu. U retrovizoru je izgledalo kao da vozi sa visoko zabačenom glavom. No ni on nije bio u planu da zauzme više od dvije rečnice, ali omaklo se.
Stampedo na hranu, sokove o ostale đakonije bio je takav da su se rezultatzi sigurno morali brzo pokazati.

Mića moj drug iz klupe sjedio je do prozora iza Dabe pored koga je sjedio Kreja, a on je moj brat od tetke ali to nije presudilo u izboru da sjedne baš ispred mene a dva mjesta prije Lava koji  je sjedio iza mojih leđa praveći društvo Smaji koji je opet najbolji bio sa Krejom, ali je u ovom slučaju sjedio baš ispred Zlaje i Tihe koji su nosili pečeno pile.
Bilo je tu mnogo kombinacija, rodbinskih veza, poltičkih koalicija. Klikera u džepovima, sličica za Svjestsko prvenstvo koje je te godine trebalo da se održi u Španiji. Na kojoj će poslije Italijani postati svjetski prvaci, a Paolo Rosi najbolji strijelac, zvijezda koja se brzo ugasila i nestala u moru drugih Italijanskih igrača.

Najbolje je startao Daba. Čini nam se u „pucanj“.

Prvi put je povratio nekih desetak minuta nakon starta. Blago vođstvo uljuljkivalo ga je na prvom mjestu te je on svoju opuštenost zamalo platio ubrzo nakon sedamnaest minuta.  

S krila naravno pilećeg pravo na sebe povratio je Mića. Izjedanačena trka ubrzo se pretvorila u preokret. Mića je poveo sa dva povraćanja. Ovaj put nije bilo obilato, ali se moglo s pravom ubrojiti kao jedno solidno povraćanje. Sudije su priznale njegov uspjeh prepoznavši salamu, sir trapist i pileću kožicu, što je dalo legitimitet njegovom rezultatu.

Smrad koji se širio autobusom postao je inicijalna kapisla za pojedinačna povraćanja u svim dijelovima autobusa.

U jednom momentu Daba se okrenuo prema meni pokazujući jednom rukom na policu autobusa gdje smo odlagali torbe i gdje su se nalazile vrećice za povraćanje. Drugom rukom pokušavao je da zadrži nadolazeći pljusak slame, zdenka sira obogaćenog još ponekim sastojcima za koje bi trebala dublja analiza, a ruka više nije mogla da zadrži bujicu koju je on propustio kroz rijetko lijepe zube u gotovo svim pravcima. Izjednačenje me je zateklo u polustojećem položaju dok sam dohvatao vrećicu za povraćanje koju odlučih ne svojom voljom iskoristiti da sustignem vodeći dvojac i umaknem neodlučnim i zbunjenim suparnicima.

Napunio sam vrećicu do pola. Najavu uzbudljive borbe upotpunio je Lav sa neobično brzim odgovorom kojeg je u stopu pratio Kreja. Smajo se suzdržavao nekih pet minuta a onda je i on eksplodirao.
Izdvojila se grupa takmičara koja je pratila vodeći dvojac.

Prolazna vremena na prvom odmorištu su bile sledeća. Mića i Daba po dva. Kreja, Smajo, Lav i ja po jednom. Tiho i Zlaja su imali slabiji start, ali do cilja je bilo još dosta.

Fleke od salame nisu baš pristajale uz moj plavi džemper na „ve“ izrez sa crveno bijelim ovratnikom i istim takvim prugama koje su prelazile preko prsa. I iznad rendera na rukavima bile su iste štrafte. Mića je smrdio nekako posebno. Oko njega se bio stvorio veliki krug. Ustvari oko nas stvorili su se olimpijski krugovi. Bili smo pravi olimpijci.

Dolazili su iz drugih razreda da vide čudo koje je bilo tu pred njima. Nas šest obilježenih.

Nedugo nakon polaska u trku su se još uključili Nećko, Gogi i još neki, ali zbog distance u godinama nisam popamtio baš sve učesnike trke.

Iznenadnim obrtima razvoj situacije navodio je vodu na moj mlin. Sa dva brza i kratka povraćanja izbio sam na čelo utrke i za čitavu dužinu bio ispred svih. U tim momentima osjetio sam sav teret slave, ali i teret favorita. Protiv mene su bili svi. Moja trenutna pozicija bile je smetnja svima. Nezvanična kladionica opterećena velikim koeficijentom i mogućim gubitcima na mojoj pobjedi pribjegli su lukavstvu. Dijelili su slatkiše grupi koja je bila tik iza mene.

Nije se dugo čekalo. Spremnost takmičara i mnoštvo različitih stimulansa došla je u prvi plan. Upornost i taktika došle su do izražaja u finišu. Posustao sam, ali šampioni ne.
Uspio sam da im se približim, ali su oni izmicali i odvajali se u vođstvu.

Ostao sam trećeplasirani sa rezultatom od samo tri, Mića je posustao u samom finišu na brojci od devet, a Daba se nije dao smesti. Trinaesti put je povratio trenutak prije nego se autobus zaustavio na parkiralištu nedaleko od spomenika.
Dolazili su svi da vide šampiona. Klicali mu, ali sve je ostajalo na tome. Od njega posebno bježali su svi ko od  kuge.

Da smo kojim  slučajem igrali fudbala on bi bio Ilija Najdoski. Svi bi ga se plašili. Da se snimao film bila bi to monodrama, a on jedini akter.

Ni Mića nije dobro stajao. Ukočene hlače na njemu skorale su se od želudčanog sadržaja i njegov hod sličio je hodu robota koji bi u neznanju sa štrika u januaru skinuo oprane farmerke i onako ukrućene obukao.

Manirom šampiona prošao je kroz cilj. Ali kako to biva šampioni ostaju sami. Usamljeni na vrhu. Usamljeni na sjedištu. Niko nije želio sjediti sa njim. Rizik je bio povelik.
Njegov rezultat mu nije donio posebne povlastice. Za svoj rezultat nije prolio mnogo znoja , ali jeste svega drugog. I nije pisao istoriju. Nije nigdje ostalo zapisano do sad. Istoriju pišu trećeplasirani.

Pozdravlja Vas mandrak72, sportski dopisnik slabo cijenjenih i nepriznatih sportova.

Dogovor je pao.

„Dušane. Sutra kad dođeš s posla uzmi traktor, pobrnaj i potanjiraj baštu, a ja i mati posijaćemo krompir.“-Marko je sa sinom dogovarao radove za sutrašnji dan.
„Važi stari. Nakon posla odmah stižem kući i odmah na traktor.“-Dušan je potvrđivao dogovor sa ocem.

Dušan je radio u policijskoj stanici kao policajac. Neoženjen i bez nekih velikih obaveza živio je sa roditeljima koje je poštovao i naravno odmjenjivao u poslovima kad god je to mogao.
„Dušane, bila je plata. Ajdemo na jedno piće poslije posla.“-negdje oko dva sata Uglješa pozva Dušana.
„Uglješa, bih rado, ali moram nešto uraditi u bašti. Znaš sve sam dogovario sa starim. Možemo sutra.“-Dušanu se i nije išlo na ponuđeno piće.
„Ma samo jedno. Onako s nogu. Dara radi danas drugu.“-navaljivao je Uglješa.

Kad ču Darino ime zaigra srce Dušanovo. Za Daru bi on pola svijeta prošao. Ali...
„Može, al samo jedno.“-prihvati Dušan ponudu.
Nakon smjene zajedno otiđoše na omiljeno mjesto. Dušan sav nekako gizdav još bi se više isprsio. Volio je on uniformu. Znao je sa ljudima. Zbog toga su i voljeli tog tridesetpetogodišnjaka, ali nije umio sa ženama.
Volio bi on sa njima da priča, al jezik mu se nekako zaveže i muk.
Čim je njega Dara pogledala s vrata, nesta one njegove gordosti. Postade smušen i trapav. Zapeo je za jednu stolici i gost je na sebe sasuo neko piće.
Izvinjavao se Dušan, ali gost samo odmahnu:
„Ma pusti Dule. Nije to bilo namjerno.“

Dušan sav rumen u licu zauze mjesto pored šanka. Kriomice pogleda u Daru.
„Ja ću Jelen pivo, veliko.“-jedva prevali narudžbu preko jezika.
Za tren posla pivo je bilo u Dušanovim rukama koji nije znao šta bi snjima pa se prihvati pive, a i žurilo mu se.
Muzika ona stara kafanska, obogaćena pramenovima dima i isparenjima svih mogućih pića.

„Mara čila jedra igraju joj njedra, kad mom stolu dođe mene umor prođeeeeeeeee......“-umorna muzička linija ponavljala je narudžbu stare poznate pjesme.
Umoran je bio i Dušan. Trebalo je kući ići. Na traktor. Mora se krompir posijati. Svi su krompir već posijali, a kad posao prođe Dušan u svoju sobu umoran pođe.
Peklo je Dušana tu negdje u grudima. Sve je manje djevojaka koje bi pošle za njega. Ustvari nije još nijednu pitao, ali nekako je siguran bio da se njegov ukus ne bi složio sa ukusom njegovih roditelja koji su uvijek hvalili neke „spremne i rumene“, a Dara nije bila baš takva. Sva vižljasta, al sa onim svojim pogledom.
„Daj još po jedno pa da se ide.“-pozva Uglješa još turu.

Dušan ne reče ništa. Prihvati novo piće. Dara se osmjehnu blagonaklono ovom jednostavnom i zbunjenom čuvaru reda.
„Ti si žena mog života, našu pjesmu noćas sviraju, a ja krijem svoje suze, ja ih krijem one padajuuuuuu.......“-pjevušio je sebi za dušu Dušan, onako poistiha.

Potrajalo tako do nekih 21 čas. Potišten Dušan pođe domu svom.
Dogovor nije zaboravio, upali on traktor i ravno u baštu. Vrijedne ruke Dušanove vješto su manevrisale traktorom po bašti . Parcela za krompir bijaše pretvorena u prašinu. Baš onako kako bi trebalo.
Umoran Dušan otiđe da spava. Velika soba hladna, mračna kao oči Darine. Utopi se Dušan u snove. I bi mu lijepo.
Vedro sunčano jutro razbudi Dušana. Čilog i ornog. Mati već bješe ustala. Miris prve jutarnje kafe zagolicao je nozdrve.

„Tebe juče ne bi na vrijeme. Pa ćaća uze traktor i potanjira baštu. Posijali smo krompir. Biće ga ako bog da za prodaju.“-mati mu prepriča jučerašnji dan.
Dušan se zagrcnu kafom.
„Šta ja onda sinoć uradi. Šta napravi.“-zabezeknu se Dušan.
„Pire sine. Napravio si dobar pire, samo ko će toliko da ga izjede.“-sa vrata Marko objasni.
Mnogo je zemlja još puta rodila. Ostao je Dušan sam. Ostao je nadimak pire. A Dara. Ko zna možda i sad negdje pušta muziku onu staru kafansku.

Pire bez priloga ne ide. Nikako.

 

p.s. za one kojima je pojam tanjiranje nepoznat, to bi značilo mašinska obrada zemlje nakon oranja sa ciljem njenog usitnjavanja i pripremu za sjetvu.

Pozdravlja Vas mandrak72 svježe umiven na hladnoj rječici Japrici hladnog nedjeljnog jutra sa kapima rose i tri usnule princeze.

Neke se stvari jednostavno dese. O njima niti sanjamo niti mislimo, pa jednostavno se dogode kao da je sve to normalno.
Svrbio me je lijevi dlan.
„Biće neke love.“-pomislih.

Češao sam dlan. Zadovoljan osmijeh nije silazio s lica. Potrajalo je to neko vrijeme. Planirao sam.
„Kupiću pantalone, biber u zrnu i Štarkovu čokoladu sa keksom.“-premotavao sam spisak želja.
„Kupiću, kupiću kanticu miješane marmelade, celofan, vinobran i ksilofon......“-nekih sat i pol nabrajao sam šta ću sve kupiti i stalno sam češao dlan.
„Baš me je krenulo.“-pomislih.
Pogled bacih na dlan. Mjesto uboda komarca proširilo se poput Bilećkog jezera nakon kiše. Najveća ikad viđena oteklina od komarca. Pokazao sam to ženi, majci i djeci. Nazvao sam i kumove i samo bližu rodbinu do četvrtog koljena.
Zaboravio sam sve maloprijašnje planove.
„Ipak ovo mora biti nekakav znak.“-tješio sam se pogledom na ruku oteklu kao krofnu.

Zazvonio je telefon.
„Ovdje Vladimir. Želim da se vidimo.“-ledeni glas poput mlijeka iz frižidera ispunio je sve one male rupice na slušalici.
„Naravno, ali gdje?“-nisam baš bio siguran s kim razgovaram.
„Putin je. Dođi kod mene u Soči. Imaš auto na raspolaganju.“-bio je kratko jasan.
Izvirio sam kroz prozor na vanjskim vratima i pred kućom ugledao novi model lade. Ustvari ugledao sam postojeći model lade sa full opremom, bez kože.
„Krećem odmah.“-brže bolje spustih slušalicu.
Za petnaestak minuta lada je već jezdila drumom.
Pošao sam na put prema Rusiji.

„Oduvijek sam sanjao ovakvu pustolovinu.“-obradovah se i u isto vrijeme zamislih.
„Pa nemam novca niti dokumenata za toliki put.“-pomislih.
„Ma ništa samo ću im reći da idem do Putina.“-osmijeh koji se prostirao sa jedne strane lica, ispod nosa i tankih brkova pa sve do druge strane lice vratio mi je samopouzdanje.
Kad je već sve tako bilo iznenada odlučih da idem preko Jajca i Bileće.

Kao što stara latinska poslovica kaže „A bez jajca ni kolača nema“ obradovah se ideji da baš krenem preko Jajca.
Simbolika Jajca potvrđivala je moju odluku.
Sve je u mom životu išlo preko Jajca. Rođen sam u državi kojoj su temelji udareni u Jajcu. Dobre torte su se pravile sa mnogo jajca. Jajce je bilo Titovo, samo nije bilo zgodno da se tako kaže. Oslobađao sam Jajce. Jedan rođak je operisao bruh tu negdje oko jajca. Ukratko sve je nekako bilo povezano s jajcem.

Dok sam prolazio Prijedor preda mnom se ukazala Kozara. Prelijepa planina protezala se kao nakon dobrog sna. Bila je to jedna dobra planina. Poštena i hrabra.
Policajac sa lizaljkom mahao je izdaleka. Sjetih se filma Kozare i čuvene prijetnje „Drž se žuti.“.

Držao se on baš negdje u predjelu gdje su udareni temelji države. Dugo je dugo udarao temelje bivše nam države prije nego me upita.
„Kud si pošo.“-vrtio je lizaljku na kojoj je pisaloStop.
„U Rusiju. Kod Putina.“-iskezih mu se u lice.
„A, jel ti to mene zajebavaš?“-ozbiljnim tonom mi se obrati organ na putu.
„Ne zajebavam. Nisam ja balavac. Idem preko Jajca, Bileće i Nikšića pa na Šabac. I onda pravac majčica Rusija.“-potanko mu objasnih.
Objašnjenje je bilo toliko tanko da ga on nije mogao ni da vidi, a kamoli da shvati. Još tanje i od nožica balerine iz HNK koja nije znala šta je rahatluk(eh Žizela) , a eto gle čuda nije se zvala Tanja.
„Dobro razumijem, pravac Jajce, Bileća, ali zašto baš Nikšić i Šabac.“-češkao se lizaljkom iza vrata.
„Pa zbog Nikšićkog piva i Šabačkog kajmaka.“-odvalih u trenu.
„Aha. Onda ništa. Sretan ti put. Znaš da nisam sad u smjeni pošao bih s tobom. Učio sam Ruski jezik od petog do osmog razreda. Zaista bi bilo sjajno.“-gotovo žalosnim glasom mi iznese svoju želju.
„Ma ne beri brigu. Drugi put.“-ubacio sam u pravu, a  zatim i u sve ostale brzine redom.
Bilo ih je samo pet.

Nastavio sam dalje. Banja Luka mi je hitala u susret. Zastao sam na Prijedorskoj petlji. Gledao sam na putokaze. Nije bilo oznake koju sam tražio.
„Pitaću nekoga usput.“-pomislih kako sam jako dosjetljiv i da neće biti nikakvih problema na putu.
„Ehej. Može li jedno pitanje.“-zaustavih neznanca.
„Kako da stignem do Moskve?“-odmah sam vidio da sam pronašao znalca.
„Vozi samo pravo preko Vrbasa i pravac ludnica.“-čovjek me je dobro zagledao par trenutaka.
„Hvala drugar.“-nastavio sam vožnju pravo preko Vrbasa.
Prešao sam Vrbas i opet sam zaustavio prolaznika na trotoaru.
„Kako da stignem do ludnice?“-upitah.
„Lako. Samo skreneš.“-gledao me je bijelo kao u maglu na utakmici Zvezda Milan u Beogradu kad je Savičević dao gol.
I skrenuo sam.
„Dejo majstore.“-bodrio sam samoga sebe.
Sve je išlo kao podmazano.

Kanjon Vrbasa negostoljubljivo me je gledao.
Zastao sam na jednoj autobuskoj stanici. Bilo je nekoliko putnika.
„Idem za Moskvu. Ide li neko sa mnom.“-bilo mi je potrebno društvo.
„Budi bog stobom mladiću.“-jedan stariji gospodin se prekrsti.
„Nisam ja Mladić. Ja sam mandrak72 i nisam na listi Haških optuženika. Nalazim se samo na spisku dužnika kod Dare u trgovini i kod Mirka u prodavnici elektromaterijala. Nisam čak ni na širem spisku selektora Antića.“-pojašanjavao sam svoj status.
„Jesi li ti malo off line?“-dodade jedan informatičar sa velikom čibuljicom na sred čela.
„Bio sam na dial up-u, sad sam na ADSL-u.“-dodadoh.
„Manijače. Narkomane.“-jedna me je bakica tako oplela cegerom u kojemu su se nalazila domaća jaja zamotana u stari novinski papir ili papir od vreće brašna da sam momentalo krenuo.
„Opet jajca. Previše je neke simbolike“-pomislih dok sam jurio prema Jajcu.

Stigao sam. Sad ne znam šta je pravilnije da kažem.
„Do Jajca, ili u Jajce.“-lomio sam se.
Riješio sam da nazovem Putina.
Nije mi se javljao. Ili je bio odsutan, ili mu je prazna baterija.
Prišao sam radnici na šalteru i zatražio imenik ili da mi kaže broj Medvedeva.
Slegnula je ramenima.
„Pokušajte u muzeju AVNOJ-a. Vjerujem da tamo znaju direktni broj.“-bila je sve ljubaznija prema meni.
Bez riječi sam se uputio tamo.

„Izvolite druže mandrače72. Dugo Vas nije bilo. Čuo si za Starog.“-na vratima me je sa stisnutom pesnicom na čelu sačekao drug Crni.
„Čuo sam. Svi ćemo mi tamo.“-rekoh mu.
„Jel u kuću cvijeća?“-zabezeknuto me upita drug Crni.
„Ja sam već bio tamo.“-rekoh mu.
„Šta kaže drug Stari na sve ovo?“-upita me gledajući u mene kao u šesto ili čak sedmo svjestko čudo.
„Ništa moj druže Crni. Jel imaš vezu sa Moskvom?“-rekoh mu konačno razlog svoje posjete.
„Nemamo od 48-e.“-tužno mi reče.
„Ništa onda moram dalje.“-pozdravih se sa drugom Crnim.
„Bože dok gledam druga Crnog na um mi pade Putin. Onako plav. U stvari žut. Kao što bi moja baba rekla za neki kolač tj. koru za tortu ili kako bi ona rekla patišpanj. Ne može on biti tako žut od samo dvoje jaja. Od čega je sazdan taj veliki čovjek onako plav, ustvari više žut. Nije on mogao ispasti onako plav, ustvari žut od samo dvoje jaja.“-pomislio sam.
„Šta će biti s Prozorom?“-upita me Crni na odlasku.
Podigao sam pogled na oronulu zgradu i prozore na njima.
„Prozor bi mogao pasti.“-rekoh mu.
„Hvala partiji što mi te je poslala.“-s vidnim olakšanjem otpuhnu drug Crni.
Jajce mi je bilo iza leđa. U nekim drugim prilikama okrenuo bih leđa zidu u takvim situacijama.

Osjećao sam se. Bio sam na Titovim stazama revolucije nakon toliko godina.
Znak pored puta upozoravao me je da stižem prema Prozoru.
Poslušao sam savjet Bijelog Dugmeta da se ne naginjem kroz prozor, ali se nisam mogao oteti utisku koliko je Prozor pao duboko. Gledao sam u kotlinu prema Prozoru kroz prozor.
„Druže Stari Prozor je pao na dno. Kotline.“-sumirao sam utiske dok sam jezdio prema Jablanici.

Jezdio sam i prema Mostaru.
„Pošto smokve.“-upitah prodavca pored puta.
„Dvije i po marke kila. Izvinite koliko ima sati?“-upita me prodavac.
„Neću da ti kažem. Ako ti kažem koliko je sati. Ti ćeš onda da me pitaš odakle sam i gdje putujem, a ja ću ti reći i još mnogo toga, a ti ćeš onda da mi se žališ kako nigdje ne radiš od kako je tvornica Soko uništena, kako su te djeca zanemarila, a onda ću ti ja opet reći kako sam posadio neke kruške, ali se stalno suše izgleda baš zbog slabog odnosa prema njima, a ti ćeš onda da me pitaš koliko imam djece, ja ću ti pak reći dvoje nakon čega ću te upitati za koga navijaš, a ti ćeš da mi kažeš da ti je najomiljeniji klub Velež i da nema više takvih igrača kao što je bio Sead Kajtaz i Semir Tuce i ja se naravno složim sa tobom, ali ti se ne bi složio sa mnom kad bih rekao da je Zvezda najbolji klub i onda bi ti pao mrak na oči i  podigao cijenu smokava koje onda ne bi bile dvije i po marke već deset koliko ima i na mom časovniku koji se zove Raketa i koji je djelo čuvenih Ruskih majstora  tačnog vremena. Znaš bojim se da bi se raspričao, a ja pak žurim prema Bileći.“-bio sam kratko jasan.

Uz put sam jeo smokve nakon dugo dugo vremena. Jeo sam ih nekih sat vremena neprekidno.
U Bileću sam stigao u suton. Prazne ulice ovog malog i lijepog Hercegovačkog grada jasno su upućivale da se nešto dešava krupno u Bileći. I bilo je.
Bilećko posijelo na malom gradskom stadionu okupilo je mnoštvo svijeta.
Ušao sam i sam na tribine.

Bilo je guslara. Odmah sam se sjetio svojih guslarskih početaka (post Put Svile) i neslavnog završetka moje karijere.
Voditelj je najavio velikog gosta nekog frulaša Dragutina. Prezimena se ne sjećam
„Dobro ti veče Bilećo“-pozdravio je publiku omaleni i mnogo obli frulaš koji je umio da svira gotovo na svim duvaćim instrumentima i na mnogim odjednom istovremeno na usta, nos.. Za ostale organe odakle se mogao puštati dovoljan protok zraka nisam siguran, ali ne bi me čudilo a još manje obradovalo da je sjeo na trubu il sakskofon.
„Dobrooo večeee Dragutineeee!“-odjekivali su glasovi djece koja su se nestrpljivo vrzmala po terenu.
Popio sam jedno Nikšićko pivo u limenci da se osvježim.

„Sred pušaka, bajoneta...“-strujalo je kroz moju glavu.
Neki udaljeni pucnji i plotuni odjekivali su u podsvijesti dok sam se ugodno namještao.

Osjećao sam svu onu radost stvaranja države. Kao kokoš kad se sprema da snese jaje, gnijezdio sam se na tribinama. Plotuni i pucnji su i dalje odjekivali.
Osjećao sam neprekidno napinjanje u stomaku. I nakon toga kao kad kokoš snese jaje osjećao sam neku relaksaciju i olakašanje.
„Velika je sreća za kokoš kad snese jaje. Valjda su to slične onim mukama stvaranja države. Drug Stari je nosio jaja. Velika jaja. Valjda zbog toga da se udare temelji bivše nam države. Da bi se dobila onakva država bilo je potrebno mnogo više od dva jaja“-mislio sam u sebi.
„Konjino matora oćeš li ti da prestaneš da prdiš oli ću te raspizditi po toj šunjci. Avetinjo oćeš li da nas potruješ“-neki brka me je drmusao kao vreću krompira
Zbunjeno sam gledao čas u njega, čas u znatiželjne poglede koji su posmatrali nastalu situaciju.

Bio sam svjestan sve težine stvaranja države. Obično vizionare niko ozbiljno ne razumije.
Smokve su proradile u kombinaciji sa pivom.
Odložio sam put u Moskvu. Ispriječile su se smokve i pivo. Sladak život ne ide pod ruku sa iskrenim vizionarima.

Putin se složio. Rekao je da će umjesto našeg susreta u Sočiju poslati protestnu notu Ukrajini, priznati nezavisnost Abhaziji i južnoj Osetiji, kupiti ladu Nivu, uzjahati konja i golim rukama savladati medvjeda.
„Jel Medvedeva?“-upitah.
„Ne njega nego međeda, međeda moj mandrače72. Čućemo se kasnije.“-pozdravio me je preko telefona.
Abhaziju i Južnu Osetiju pored  Rusije, priznala je Nikaragva i naravno Ugo Čaves iz Venecuele. Putin je kupio novu ladu Nivu, a sa Ukrajinom je dogovorio sve oko plina. Ne znam sad za medvjeda i konja ali meni je stvaranja države preko glave.

Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo i konspirativno.

Jednom davno živio jedan čovjek. Ustvari živjelo je njih mnogo ali niko nije živio baš kao on. On je imao i svoje probleme, što ne umanjuje i probleme svih koji su živjeli jednom davno.

Ustvari svi oni koji su živjeli davno uglavnom su riješili svoje probleme. Čast izuzecima. Vampirima, kornjačama, starcu Foči od stotinu ljeta i još nekima koje ne bih imenovao.

Taj nesretni čovjek imao je veliki problem. Mnogo je radio. Njemu je dan od 24 časa bio prekratak te je uveo 27-časovno radno vrijeme tako što bi ustao u 05:00 časova, a lijegao tek slijedećeg jutra u 08:00 časova.
Njegove komšije i prijatelji čudili su se što on toliko radi. Mislili su da zarađuje silne novce, ali tada nisu znali jedno. Taj čovjek je rođen s greškom. Imao je urođenu guzicu.

Dugo vremena sam je sebi nijekao da je ona problem.
„Pa svako nosi svoj krst. Ja imam guzicu.“-tješio se.
Njegova muka svakoga dana bila je sve veća.
Sve što bi zaradio završilo bi u guzici. Ona je tačno znala šta želi.
Kad bi on zaradio dva dukata njegova guzica bi potrošila tačano toliko.

„Znam šta da radim. Neke joj stvari neću reći. Okrenuću joj leđa kad budem brojio novac. Između nas je završeno. Neka gleda svoja posla.“-odluči ti on kako da postupa.
Radio je on tako čitav dan. Ćuti on, ćuti guzica od njega. Kad je došlo vrijeme isplate on novac uze takvom brzinom da se poslodavac uplaši da nije štogod ljut na njega.
Kad je legao da spava okrenuo se tako da je glavom gledao prema vratima dok mu je guzica gledala u zid. Gotovo istovremeno kad bi se on okrenuo na jednu stranu guzica bi se okrenula na drugu.
„Pokazaću ja njoj ko je gazda.“-čvrsto odluči i nastavi drijemati.
Hladnoća se uvukla u njihove odonose. Neprijatna.

Hladnoća ga probudi. Hladni talasi pjenušali su se njiz njegovo zgrčeno tijelo na ležaju. Tresao se. Cvokotao zubima. Uplaši se.
Na brzinu se osvrnu oko sebe. Ćebeta nije nigdje bilo. Upali brzo svijeću i poče ga tražiti.
Nigdje ga nije bilo. Zavirivao je pod ležaj, iza ormara. Tražio logično objašnjenje.
Nije ga nalazio.

Prolazeći pored velikog ogledala primjeti da jedan mali dio ćebeta viri iz guzice.
„Šta? Šta je sad?“-preneraženo se prodera.

Vidjevši da ćebe polako nestaje u guzici, on se krajnjim naporom uhvati za ostatak ćebeta.
Vukao je on tako na jednu stranu, a guzica na drugu. Bespoštedna borba potraja tako nekih pola sata. Čas je imao osjećaj da je pobijediti guzicu, dočim bi guzica iznalazila neku unutrašnju snagu i preuzimala inicijativu.
On se tako izmori da se prepade da će guzica da ga pojede zajedno sa ćebetom te ga ispusti i umorno klonu.

„Ovo se mora nekako riješiti. Ovo dalje neće ići.“-riješi on i otiđe da kupi novo ćebe.
Platio ga onoliko baš koliko je dan prije zaradio.

„Znam odvešću je negdje daleko u šumi i ostaviću je samu. Neće umjeti da se vrati i ja ću svoje probleme riješiti. Živjeću ko čovjek.“-odluči on i hitrim korakom zaputi se u šumu.
Hodao je on tako čitav dan i noć. Šuma oko njega bila je gusta. Bila je toliko gusta da se jedva provlačio kroz žbunje i granje.
U jednom momentu baci se on u najgušće žbunje te se dade u bezglavi trk kroz trnje i kupine. Često je iznenada mijenjao smijer kretanja ne smanjujući brzinu. Prlolazio kroz potoke i krećući se u krug  iz koga bi iskočio nastojeći zametnuti sve tragove.
Nakon toga trčao bi još jače i više.

„Mislim da sam se zauvijek riješio guzice.“-zastade da odmori i predahne.
Nehotično sjede na neko deblo u kojem je bio osinjak.
Osjeti par uboda u guzici te naglo odskoči. Roj osa ljutih na neznanca ustrijemi se i na njega.
„Guzica. Nisam joj pobjegao.“-mahao je rukama da otjera ose , ali se guzica dade u bijeg te i on zaždi za njom.
Smjenivali su se u bezglavom bijegu i istovremeno stigoše kući.
„Dobro im umakosmo.“-pomisli on.

Odluči on da pokuša da je drugačije diciplinuje te sačeka noć Sa noći dođe i hladni mraz. On je isturi onako razgolićenu kroz tarabe.
Kako je noć odmicala tako se i guzica smrzavala. Nekako u to doba naiđe nekakav Kinez koji je gurao biciklo kojemu se probušila guma na zadnjem točku.
„Parkiralište za biciklo. Ostaviću ga neka ostane tu do jutra. Sutra ću poraniti ranije te doći po njega.“-zaparkira on tako biciklo u guzicu.
Kinez nestade u noći umoran od cjelodnevnog rada na buvljaku.

„Tako ti i treba. Konačno neka korist od tebe.“-obradova se čovjek sa urođenom guzicom.
Krene ti on da ustane iz pogurenog položaja sa namjerom da ostavi kažnjenu guzicu na cjedilu i pođe toplom domu, ali nije mogao. Guzica se držala takvom snagom za njega da mu uopšte nije bila jasna tolika njena vezanost za njega. Uzalud je tako pokušavao da se oslobodi njegog zagrljaja. Biciklo nije moglo kroz tarabe.
Tresli su se zajedno od hladnoće do jutra. Toliko su se tresli da su ispadali ekseri iz taraba.
Radišnost Kineza koji je ranim jutrom došao po biciklo spasi ih od sigurnog smrzavanja.

Vidjevši da ne postoji način da se riješi svoje guzice sjeti se neke stare krilatice.
„Ako ne možeš da pobijediš neprijatelja onda mu se pridruži.“-ponavljao je.
Toga dana sklopi on savez sa guzicom.
„Od danas smo koalicija. Pobjednička.“-pruži on ruku guzici.

Guzica gotovo zaplaka. Gomila emocija preplavi oboje. Dugo u noć ostadoše planirajući slijedeće korake.
Od toga dana počeše se baviti politikom.

„Čovjek sa urođenom guzicom. Čovjek baš za Vas.“-pisalo je na svim reklamnim posterima, panoima.
Vozovi su bili oblijepljeni sa plakatama. Gotovi svi gradski autobusi prikazivali su „Čovjeka sa urođenom guzicom.“, neki omladinci su nosili kačkete i majice na kojima je s prednje strane bio čovjek, a sa zadnje strane guzica. Velika sa širokim osmijehom i svijetlim tenom.
Od toga dana sve je krenulo kako treba. Guzica je dobila fotelju, a čovjek funkciju.

Čovjek sa urođenom guzicom došao je na svoje. Koalicija je izvanredno funkcionisala. Primanja su bila tolika da je guzica sve trošila, ali čovjek je dobio moć da upravlja.
On je upravljao, koristio moć, a guzica je trošila. Išao je svagdje. Gdje god bi on išao za njim bi išla i guzica i pravila pustoš, ali narod je bio zadovoljan. Narod je birao.
Polagao je kamene temeljce, otvarao škole. Marljivo aplaudirao u loži na svim važnijim takmičenjima. Znao sve riječi himne.

Od tada čovjek sa urođenom guzicom nije mogao bez nje. Opirao se i kad je stigla recesija. Čvrsto je stajao uz svog koalicijskog partnera držeći se da se prijatelj u nuždi poznaje.
Od tada priroda svima nama podijeli guzice. Međutim neki pohlepni svoje prodadoše za sitan groš, neki nevješti pravilnom korištenju ostadoše da se bore s njom, a tek jedan mali broj njih uvidje sav njihov talenat za politiku. Od tada ljudi sa urođenom guzicom dobiše na vrijednosti.
Očito da je guzica jedna velika pokretačka energija samo za upućene.

Pozdravlja Vas mandrak72 hronično alergičan na guzice. Ukoliko jednom vidite čovjeka bez guzice zapišite mi njegovu adresu ili E-mail.

Koliko smo ponekad svi blizu nekog odgovora nismo ni svjesni. Zar je veća greška ako kažemo i za malo promašimo od toga da ne kažemo ništa. Iskrenost ponekad i nije dovoljna ali je potrebna. Mada možemo biti pogrešno shvaćeni. A evo i zašto.

Učiteljica prozva Milorada koga su svi zvali Baja.

„Hajde ti nama Baja odgovori na slijedeće pitanje. Ako ti ja dam šest porcija cicvare. Ti pojedeš dvije porcije. Koliko će porcija cicvare ostati?“-upita ga učiteljica Suzana koja je stajala jednom rukom naslonjena na klupu do prozora dok je drugom rukom stalno premetala privjesak na zlatnom lančiću.

„Eh učiteljice. Da je bilo zero kajmaka ne bi ništa ostalo.“-ko iz topa odgovori Milorad koga su svi zvali Baja, pa i učiteljica.

Siguran sam da bi bilo tako da su se ispunili svi uslovi. Poznavao sam Baju.
Mnogo puta ne ostvare se svi potrebni uslovi, pa su stoga greške u matematici česta pojava. Za odgovore je ponekad tako malo (zero) potrebno.

Pozdravlja Vas mandrak72, nedvojbeno sve računam preko cicvare.